Search

Raširite svoja krila

Koliko puta u životu ste htjeli učiniti nešto za sebe? Otići prošetati u šumu, uz more, jezero? Popiti kavu, čaj, sok na suncu? Koliko puta ste htjeli slušati glazbu koja vas veseli? Koliko puta ste odlučili krenuti vježbati? Koliko puta ste rekli da ćete promijeniti prehranu? Koliko ste puta htjeli otići na masažu ili neki tretman, bilo manualni bilo energetski? Koliko puta ste krenuli i odustali ili pak niste ni krenuli? Koliko puta ste sebi rekli: “od ponedjeljka mijenjam sve!” ali taj ponedjeljak nikako da dođe?

Sreću i zadovoljstvo življenja sami stvaramo. Čini se da nas veseli neko društvo, situacija ili stvar koja dolazi izvan nas. To je samo privid. Što god da vidimo izvan sebe, mi to vidimo kroz svojevrsni filter usađenih uvjerenja i definicija. Svaka stvar koju vidimo neutralna je i nema značenje. Mi joj dajemo značenje - da li pozitivno ili negativno ovisi o tome kako ju vidimo, kako ju definiramo. Nijedna stvar nema značenje. Mi joj ga dajemo.

Na primjer u daljini ugledamo more ili pak samo osjetimo miris mora. Prisjetimo se predivnog iskustva koje smo posljednji put imali plivajući u moru, sjetimo se onog posebnog osjećaja na koži, uranjanja tijela i ruku dok se plivajući krećemo kroz valove, a sunce nas obasjava svojim zlatnim sjajem. Istovremeno, netko drugi, već na sam miris mora ili kad ugleda more u daljini - dobije mučninu, uzlupa mu se srce, oblije ga hladan znoj jer ga spopadne strah od utapanja. To su dva potpuno različita definiranja jedne te iste stvari.

Budući da sreća dolazi od nas, potrebno je voditi brigu o sebi, biti iskren prema sebi, a onda i prema drugima. Ne mora doći do boli ili bolesti, ne mora doći do neželjenog, neugodnog događaja, da bismo se počeli baviti sobom jer nas je situacija prisilila na duboko preispitivanje sebe i toga kako na stvari gledamo, kako ih definiramo i u što vjerujemo da je istina. No, nekima je potrebno upravo takvo iskustvo da pogledaju dublje u svoj život kako bi shvatili što ih je zapravo dovelo do izazova.

Ponekad si moramo početi postavljati malo drugačija pitanja želimo li unaprijedili svoj život. Možemo se pitati želim li biti bolji u ulozi roditelja, partnera, želim li biti bolji zaposlenik, poslodavac, prijatelj, kolega, ali prije svega toga potrebno je zapitati se želim li biti bolji čovjek? Živjeti bolji život možemo samo ako postanemo još bolji ljudi.

Naravno da svi želimo poboljšati neki segment svog života. Prva stvar koju je potrebno napraviti je donijeti odluku i ne odustati. Za početak krenuti možemo i od malih stvari primjerice, pripremiti si vlastiti obrok, pa za doručak pojesti nešto što će nahraniti i vitalizirati naš organizam, a ne ući u pekarnicu. To znači promotriti osjećaje koji se bude u nama kada smo u interakciji s određenim ljudima, dakle razlučiti što želimo i što ne želimo u nekom odnosu.

Put ka najvećoj sreći popločen je pronalaskom malih radosti, onih malih veselja koja nas ispunjavaju i bude u nama sjaj. To je put koji sami stvaramo i koji nikad ne prestaje. Čak i onda kad put krivuda, kad je popločen strahom, brigom, čini se težak i nepremostiv, kad posustanemo i kad želimo odustati. Onda kad pogledamo duboko u sebe, kad vidimo od čega smo sačinjeni, kad posegnemo za onim blagom koje smo tražili izvan sebe, a zapravo skrivalo se duboko u nama i jedino može biti pronađeno u nama - tad se javlja neopisiva snaga koja nas ponese dalje i nijedna prepreka više se ne čini nesavladivom. Kao i na svakom putu u životu, put prema otkrivanju vlastitog sjaja isprva se ne čini uvijek lak, ali nagrade su nezamislive i svatko na njih ima pravo.

Na tom putu unaprjeđenja vlastitog života uvijek smo podržani. Podrška se ponekad krije u obliku nečega što dolazi izvana, a nama nešto iznutra govori ili pak “šapće“ - daj mi to, trebam to! - nešto u nama što nas tjera na iskustvo. To može biti bilo što. To može biti neki učitelj, tehnika, tehnologija ili novi pristup rješenju nekog starog izazova.

Svatko od nas izabrat će svoj put, izabrat će iskustvo koje njegova duša želi proći. Na tom putu otkrit će i mnogo toga što ne želi, ono što bismo, s niže razine gledano, smatrali negativnim iskustvom, ali s više razine, s razine duše - ono što ne želimo dio je onoga što želimo. To je neophodni kontrast - kao tama i svjetlo, kao zvuk i tišina - ono što ne želimo ponekad moramo proživjeti da bismo znali što zapravo želimo. Upravo zato dobro je znati da putem kojim idemo često će nešto i otpasti, jer više nam neće odgovarati. Mi se mijenjamo, naš daljnji rast i razvoj treba više, treba nova veselja, treba nova iskustva. Zato će se i puno toga oko nas promijeniti.

Lijepo je znati da radom na sebi doprinosimo i svima oko nas i da je najveća sreća koju možemo sebi pružiti upravo ono najljepše što nekom drugom možemo dati. Kad smo mi najbolje što možemo biti, onda je najbolje i ono što drugima možemo pružiti.

Zašto se bojati učiniti nešto za sebe? Kakvo mišljenje imamo o samima sebi kada si ne dozvoljavamo da budemo ono što ustvari jesmo? Kako se osjećate kada ne ispunite svoju potrebu za rastom? Jeste li sretni, zadovoljni, zdravi, nedostaje li vam nešto u životu? Zar je strah od okoline kako će nas doživjeti pokažemo li svoj puni sjaj veći od želje za ispunjenim, zdravim životom? Jedino čega bismo se trebali bojati jest da ostatak života ne živimo, već da ga provedemo u strahu i brizi.

Sretan život sastoji se od sitnica - onih malih veselja koje činimo za sebe. Šireći krila svog života, ispunjavajući prostor i vrijeme malim radostima, samim time drugima pružamo dovoljno dobar razlog da čine to isto. To je čista fizika. Tako funkcioniraju stvari. Kad smo mi dobro, kada smo sretni i zadovoljni, osim što možemo lakše i bolje pomoći - drugima odašiljemo točnu vibraciju sreće, poput odašiljanja radijske frekvencije koju oni tad imaju priliku “uhvatiti”. Onda kad smo mi u balansu, kad na pozitivne načine zadovoljavamo svoje potrebe, na pravi način pomažemo drugima i dajemo im priliku, ali dajemo im i dobar razlog da i oni sami budu sretni. Jedini način da drugima tu priliku oduzmemo jest da prestanemo odašiljati frekvenciju sreće, tj. da prestanemo “širiti svoja krila”.

Često me pitaju kako sam krenuo sa svojim radom s ljudima, što me je potaklo, kako sam izdržavao brojne nedaće i savladavao mnoge prepreke u radu. Svaki moj odgovor ili bilo koje objašnjenje u konačnici se temelji na vjeri u sebe i spoznaji da čovjeka pokreće sila koja izvire iz srca i da kad se daruje drugima, pruža se i sebi, te da je pronalazak vlastitog dara srž rada na sebi i osnova za rad s drugima, a smisao mog rada s drugima je u pronalasku njihovih darova koje sami sebi otkrivaju. Sreća je otvarati darove, ali sreća je i darovati vas i promatrati vas kako ih otvarate.

Možda je ponekad moja prisutnost potrebna, a možda i nije. Možda nam se jednom putevi sretnu na ovaj ili onaj način. Ako nam se putevi sretnu, sa svoje ljudske strane, koliko je god to meni moguće, ja ću pomoći. Možda je i ova kolumna dovoljna da neki krenu na svoj put, da rašire krila i da poput malog “Ružnog pačeta” na svom putu otkriju svu svoju istinsku ljepotu i sjaj koje nosi darovan nam život, pa da se onda i oni pretvore u predivnog labuda i da rašire svoja velika krila.

Andrija Roić

www.exsupero.hr

0 views0 comments

Recent Posts

See All