Na bolno mjesto tijela naš prvi nagon oduvijek je bio staviti ruku. Svojim dodirom i energijom koja izvire iz ruku nerijetko smo pomagali i drugima. Kada dijete padne ili se udari, stavljamo mu ruku na bolno mjesto ili na prsa. Kad je djetetu hladno svojim rukama mu pružamo utjehu i toplinu zagrljaja koja izvire iz energije naših ruku. Čovjek je tisućama, možda i milijunima godina star iscjelitelj, a naše ruke često su oni dijelovi tijela koji nam pomažu otkriti i prepoznati iscjelitelja u sebi i u drugima.
Već u prvim zajednicama ljudi među nama su se uvijek isticali oni koji su imali dar dodira. Neki od drevnih iscjelitelja dar u rukama su naslijedili, neki su ga stekli kasnije, no i jedni i drugi dar su razvili, održali i prenijeli dalje jedino kroz uporan rad rukama. Kao kad često upotrebljavamo određeni dio tijela - kao što je i mišić koji koristimo snažan - tako osnažujemo i vlastiti dar iscjeljenja što ga više usmjeravamo u pomaganju drugima.
Oduvijek su postojali ljudi koji su, osim neupitnog dara dodira, imali i spoznaje o određenim mjestima na tijelu. Još npr. drevna Tibetanska medicina poznavala je ta mjesta koja kad se pritisnu, dotaknu ili se pak samo drži ruka u blizini bolnog mjesta - bol nestane ili se barem umanji. Oni koji su spojili svoj talent i razvili vještinu rada rukama ponekad su svojim znanjima podučavali druge, i to nerijetko upravo one koji su patili, kojima je dar dodira bio potreban radi iscjeljenja neke vrste boli.
Jedni od drugih učimo promatrajući, ali i mi sami nastojimo oponašati i napraviti to isto što vidimo kod onog koji posjeduje tu vještinu. To je često prva faza i najniža razina umješnosti u bilo čemu. To je onda kad se kroz vještinu drugih tek upoznajemo s vlastitim darom i tek tada donosimo odluku hoćemo li krenuti na vlastiti put spoznaje i svoj dar početi razvijati do razine majstorstva.
Danas sve više ljudi među nama pronalazi u sebi ono nešto što zovemo dar, talent ili blagoslov i onda kad ga prihvate kao svoj poziv, strast i veselje, onda kad to više nije samo posao, tad umijeće raste i pretvara se u majstorstvo, u umjetnost, te se naposljetku isprepliće s načinom na koji živimo. Neki svoj dar prihvate odmah. Nekima poput mene bilo je potrebno puno vremena nadrasti svoje strahove i prepustiti se radu s ljudima. No, neki od nas nemaju hrabrosti prepustiti se i “kanalizirati” svoj ogroman dar i talent u radu s drugim ljudima, bez obzira na svu podršku i poticaj od drugih.
Postoje ipak i oni ljudi čiji je iscjeljujući dodir rukama toliko blag i jedva uočljiv. Postoje i oni iscjelitelji koji se služe rukama, ali kontakt postižu bez dodira ruku tj. “radeći u polju” poput nas praktičara Rekonekcije (The Reconnection - Dr Eric Pearl). Nekad je nekome dovoljna i samo naša prisutnost, bez ruku i bez riječi. Čini se kao paradoks, ali ovakav način rada, kako neka znanstvena istraživanja tvrde, budi u nama daleko najobuhvatniji spektar iscjeljujućih frekvencija koje su nam do danas dostupne. Ovdje se ta naša božanska iskra - taj vječni iscjelitelj koji se krije u svima nama - manifestira jednako u onome koji s rukama radi, kao i u onome koji leži na stolu. To nam daje pristup i daleko širem načinu djelovanja, te može značiti novi korak u čovjekovoj evoluciji, te donijeti napredak cijeloj zajednici na Zemlji.
Ono što je zajedničko drevnim i današnjim ljudima koje krasi dar iscjeljenja putem ruku i koji nerijetko zrače drugačijom, umirujućom energijom često je i neka posebna vještina - specifičan način rada s rukama kojima druge tretiraju. Ta vještina lako se očituje onda kad osjetimo ugodan, ali snažan zahvat, pokret ili pritisak kojim se iscjelitelj ili terapeut služi pri radu.
Prošlo je mnogo vremena prije nego uopće otkrijem vlastiti dar koji imam u rukama. Dobro, možda je ipak trebalo vremena da sam sebi priznam da posjedujem dar, a još više vremena moralo je proći da do današnje razine razvijem svoj talent u praktični rad koji služi ljudima. Bilo je potrebno mnogo susreta s majstorima različitih složenih i jednostavnih, dobro znanih, ali i tajanstvenih vještina.
Oni koji su me najviše naučili imali su jednostavan pristup i skromno su živjeli, često povučeni i škrti na riječima. Jedan običan puhač u staklo naučio me tretiranju tijela, te radu s ljudima i energijama više od nekih poznatih majstora Chi Kunga ili doktora kiropraktike. Skromni ili neskromni, poznati ili ne, svi oni od kojih sam učio, bez obzira koliko su bili spremni svoja znanja dijeliti - oni su “otključali” u meni ono najbolje što je moglo biti izraženo iscjeljujućim radom ruku - ono što danas putem tretmana koje radim dijelim s ljudima koji traže poticaj za svoje iscjeljenje.
Kao i mnogi prije mene, ali i nakon mene, tako sam i ja imao tu sreću ili nesreću da se ozlijedim i da mi s jedva 20 godina bude potrebna pomoć - poticaj vlastitom iscjeljenju od strane jednog takvog majstora koji je od svojih predaka, što naslijedio, a što naučio namještati zglobove i kosti.
Što mi se dogodilo? Uspio sam nekako uganuti oba gležnja na nogometnoj utakmici i kad sam došepao do kuće svoje strine i strica kod kojih sam ljetovao u Supetru na Braču, vidio sam da su mi zglobovi toliko natekli da više nisam mogao hodati. Moj me stric tad odveo, ili bolje rečeno - prenio do jednog takvog “barbe iz maloga mista”. Barba je bio snažnih ruku, škrt na riječima i moćan na djelu, a prilično bolna seansa utrljavanja domaće rakije u moje bolne zglobove za manje od 15 minuta ne samo da me osovila na obje noge, već sam od tog skromnog i šutljivog barbe otišao hodajući kao da se ništa nije ni dogodilo.
Ovaj susret probudio je u meni mnogo više od iscjeljenja koje su doživjele moje noge. Moji rođaci, moji prijatelji s kojima sam igrao nogomet ponekad bi također doživjeli ozljede na nogometnim utakmicama i onda bi često dolazili meni na “namještanje” koje sam ja radio imitirajući pokrete ruku koje sam vidio kod “barbe iz maloga mista”.
Da bih mogao razviti svoj dar dodira i pružiti ga drugima u ovom obliku dobro znane akupresure kralježnice i drugih iscjeljujućih tretmana koje radim na ovoj današnjoj razini, morao sam nadvladati brojne strahove i preispitati mnoga neistinita uvjerenja kojima sam ih “hranio”. Bilo je potrebno mnogo rada na sebi i iskrenog razgovora sa sobom da bih došao i do svog najdubljeg, najskrovitijeg negativnog uvjerenja, te mi je dugo trebalo da shvatim istinu koja vrijedi kako za mene, tako i za sve ljude: “Ja jesam, prema tome ja vrijedim.”
Proučavajući akupresurne manualne tehnike počeo sam stjecati možda neobične, nesvakidašnje, ali zato prve prave vještine kojima sam istodobno mogao pomoći drugima i sebi. te dobiti dublji uvid u vlastiti smisao za rad s rukama - dar koji sam mogao kasnije samostalno razvijati i kroz vlastitu praksu usmjeriti u pomaganje drugima i to ne samo da otpuste stres i bol, nego i da - unaprijedivši svoju životnu energiju jednog dana postanu bolja verzija sebe.
Od samog početka kao vježbenika akupresurnih tehnika, pa sve do današnje razine mog iscjeliteljskog rada, moj rad rukama ima isti cilj - kako čim prije pomoći čovjeku. Pored mnogih blagoslova koje sam primio poslušavši svoj unutarnji glas da otkrijem i razvijem svoj dar pomažući drugima, jedan od najvećih je taj da svojim primjerom i djelovanjem inspiriram druge da krenu u potragu za vlastitim blagoslovima.
Kad smo nadahnuti time da svoj vlastiti dar dijelimo s drugima to je posebna energija koja će nas potaknuti da krenemo na taj put prepun uzbudljivih izazova. Nema većeg blagoslova za nas koji dijelimo svoj dar. Kad živimo ono što volimo raditi, to se osjeti i možemo dotaknuti život svakoga koga sretnemo na ovom putovanju koje zovemo život.
Naš život stalno je putovanje. Koliko god da ga planiramo, život nas nerijetko iznenadi i krene u nekom sasvim drugom smjeru. Kad se nađemo u teškoćama ili izazovima moramo biti svjesni da se u njima kriju naši najveći darovi ili blagoslovi. S onu stranu straha, izvan komforne zone krije se naš ljepši svijet prepun ekstaze, a tim putem važno je krenuti hrabro. Hrabar nije onaj koji se ne boji, već onaj koji unatoč strahu krene na svoj put.