Search

Izolirani u ekstazi

Čovjek je projekt prirode koji se odvija milijunima godina i još uvijek traje. Kad bismo bili svjesni težine ove činjenice, tad bismo sve odgovore koje tražimo izvana najprije potražili u sebi. Dovoljno je da se na kratko izoliramo od svih. Barem danas imamo bolju priliku nego ikad sjesti negdje gdje nema nikog osim nas, sklopiti oči i čekati. Ne trebamo raditi ništa. Misli će se utišati same od sebe kad obratimo pozornost na svoj dah i promatramo sebe kako dišemo, kako nam energija jednolično zuji kroz uši i vibrira tijelom. Sva važna pitanja koja smo zapisali, postavili u sebi ili na glas dobit će svoj najtočniji odgovor jer dolaze iz onog mjesta iz kojeg jedino mogu doći, a to je iz najmudrijeg čovjeka kojeg ćemo ikad moći upoznati, a to smo mi sami.

Treba imati hrabrosti, biti odvažan suočiti se sa sobom bez odvraćanja pažnje malih i velikih ekrana, bez bježanja u kafić i u društvo koje crpi energiju i impresionira nas svojim lažnim pričama u koje vrlo često povjerujemo i prisvajamo ih, a onda, nakon mnogo, mnogo ponavljanja laži nas hipnotiziraju i uvjere da su istinite. Laž je laž, a istina je uvijek istina.

Mnogi među nama misle da se smrt događa drugim ljudima, da oni sami nikada neće umrijeti. Ne shvaćaju da su naše vrijeme i energija, barem s linearnog stajališta, ograničeni i da bi bilo dobro promisliti gdje ulažemo i kako upravljamo ovim vrijednim resursima. Gdje nam je pažnja usmjerena, tamo teče naša energija. Kome dajemo svoju pažnju?

Čovjek često bježi od samoće jer si ne dozvoljava suočiti se sa sobom i svojim emocijama, uvjerenjima, definicijama i preispitati koje šprance ponašanja više ne funkcioniraju. Biti sam znači pogledati u sebe, iskreno razgovarati sa sobom i uočiti što je istina, a što laž. Kad bi barem za početak sjeo u tišini sam sa sobom čovjek bi shvatio što mu je u životu potrebno, a što nije.

Živjeti veseljem ispunjen život znači živjeti svaki trenutak kao da je posljednji - to je život ispunjen smislom. Što nam je u životu važno doživjeti, iskusiti? Tko su nam bliski ljudi, koje ideje su nam bliske i rezoniraju s nama? Što nam je u životu nevažno i potrebno je da odbacimo? Možemo li ovo vrijeme izolacije iskoristiti na najbolji mogući način i pokloniti za ovaj Božić vrijeme sebi i najbližima - vrijeme u kojem ćemo dobro razmisliti o tome kakav život zaista želimo živjeti?

Moj iscjeliteljski dar i rad usmjeren u pomaganju ljudima koji mi dolaze na tretmane uvijek počinje i završava razgovorom. Često bih rekao svojim klijentima da ono što izgovorim ima smisla i vrijedi možda više od tretmana koji bi ih otkliještio ili im umanjio neku bol. U razgovoru zajedno dolazimo do uzroka boli. Nekad pitanja postavljam ja, nekad klijent. Nekad odgovaram ja, a nekad klijent. No, iako su susretom sa mnom bili potaknuti na razmišljanje i pronalazak vlastitog smisla, najvrjedniji odgovori oni su do kojih ljudi dolaze iskrenim preispitivanjem sebe onda kad se utišaju - kad se u tišini susretnu sami sa sobom.

Vrijeme na Zemlji dragocjeno je. Uči nas mnogim lekcijama. Jedna od njih je da je vrijeme relativno i da njegov protok ovisi o tome kako ga koristimo. Život se sastoji od kontrasta. Kad smo očajni, protok vremena je spor. Kad živimo ekstatično, vrijeme niti ne osjetimo i prolazi u tren. Kad razaberemo bitno od nebitnog, potrebno od nepotrebnog, kad shvatimo što nam je važno, a što nije - tko nam je važan, a tko nije - naš utjecaj na vlastiti i život ljudi oko sebe sasvim je različit. Kad osvijestimo vlastitu smrtnost i kad znamo da je to vrijeme koje provodimo na zemlji s dragim nam ljudima ograničeno, prestat ćemo se baviti nepotrebnim stvarima i počet ćemo ulagati vrijeme u ono što je bitno i provoditi ga s dragim nam ljudima, i to ne samo za blagdane.

Postoji mogućnost da nas sutra više neće biti. Postoji mogućnost da netko nama važan i drag sutra ode i više ga nikad ne vidimo. Znajući to, zar nije onda naš dan prekratak i prevrijedan da bismo ga tratili? Shvatimo već jednom da je ovo vrijeme na Zemlji najvrjedniji resurs koji imamo i koji poklanjamo drugima.

No, zar nije licemjerno poklanjati drugome nešto što sami nismo spremni primiti? Nije li onda to isto što smo spremni pokloniti drugima potrebno najprije pokloniti sebi? Vrijeme i pažnju koju pružamo sebi zapravo pružamo svima onima s kojima smo povezani. U tom vremenu u kojem smo sami, u kojem preispitujemo i spoznajemo sebe, vrijeme je u kojem raste naša mudrost. Ona raste poput plodova biljke koju zalijevamo - postajemo bolji ljudi i za sebe i za druge. Ljudi koji su nam važni dobivaju tad najbolje od nas - dobivaju plodove naše spoznaje i rada na sebi. Doprinos rada na sebi - doprinos je čovječanstvu.

Ma kakve god okolnosti da se čine, ma kakva god situacija da je, moramo biti svjesni da je život tu za nas, da se život koji živimo ne događa stihijski, nasumično i bez razloga - moramo biti svjesni da se život odvija zbog nas, da je njegov smisao onaj koji mu mi damo i da svakog trenutka možemo odabrati živjeti tako da pratimo svoje najveće veselje.

Svatko može donijeti odluku da prati svoje najveće veselje, svakog danog trenutka, ne razmišljajući o tome kamo će ga to odvesti, a istodobno zadržati se u neutralnom ili pozitivnom stanju. Vrlo brzo vidjet će da mu život preplavljuje sve više pozitivnih sinkroniciteta u obliku ljudi i događaja - njegov život postat će eksplozija veselja i ekstaze.

Andrija Roić

0 views0 comments

Recent Posts

See All