Svima je jasno što znači kad se kaže da nekome u životu “teče med i mlijeko”. Taj lagodan život koji neki od nas imaju možda je stečen rođenjem, a možda je naslijeđen. Netko je radio ono što voli, a netko je pak odabrao raditi ono što ne voli, pa se morao samo dovoljno potruditi kopirati neke druge ljude oko sebe, kako bi preživio ili samo postigao osjećaj sigurnosti. Istodobno, netko je oduvijek živio sebe - netko tko nije “radio” nijedan dan u svom životu, jer čitav život je proveo radeći ono što voli.
Ipak, mnogi od nas morali su tek nakon mnogo vremena početi raditi ono što vole i u životu su se najprije morali namučiti da nauče kako postići život u kojem teče “med i mlijeko”, to jest kako bi sve ono što su do danas postigli ispunjavalo sve njihove osnovne ljudske potrebe. To nisu samo egzistencijalne ljudske potrebe koje se manifestiraju u 1. osjećaju sigurnosti, nego i u ispunjavanju ostalih emotivnih ljudskih potreba - 2. osjećaj iznenađenja, 3. osjećaj značaja ili smisla, 4. osjećaj povezanosti ili ljubavi, 5. osjećaj rasta, postignuća i napretka, ali i onog 6. osjećaja - osjećaja za stalan doprinos zajednici.
Neki su najprije morali upoznati i iskusiti doživljaje kroz stvari, ljude i poslove koji ih ne vesele i potpuno ne ispunjavaju. Dakle, kako bi shvatili kakav život zapravo žele živjeti, njima je bilo najprije potrebno iskusiti mnogo toga ili gotovo sve ono što u životu ne žele. Neki pak od malena su živjeli i radili ono za što su stvoreni, odnosno radili su u životu ono što vole - oduvijek su se igrali. Primjer koji iz povijesti svi znamo jest Wolfgang Amadeus Mozart. Istodobno, svatko od nas u svojoj bližoj ili daljoj okolini pronaći će takav primjer koji je manje ili možda više poznat današnjim ljudima.
Moj primjer su moji roditelji koji su od malena htjeli postati glumci i raditi s djecom. Danas kad su moji roditelji u mirovini, sve manje igraju u predstavama, a sve više igraju uloge “starješina u plemenu” ulažući svoje dragocjeno vrijeme na Zemlji u rad s dvoje odrasle djece i gomilom od osmero (+ tatinih dvoje od polusestre) unučadi, te igrajući se s praunukom od tek godinu dana… ali i veseleći se budućoj igri s još jednim unukom koji je na putu.
Oni su oduvijek htjeli biti glumci. Još od malena izrađivali su scene i lutke, režirali i igrali vlastite predstave za publiku na dvorištu i ulici ili bi pak igrali role u školskim dječjim predstavama 1950-ih i 1960-ih godina prošlog stoljeća. Moji roditelji 1970-ih godina upoznali su se kao glumci u Zadarskom kazalištu lutaka dok su živjeli, studirali i radili u Zadru. Od prije početka 1980-ih do danas moji roditelji žive zajedno i dočekali su zaslužene mirovine nakon stalnih angažmana kao dugogodišnji prvaci u Zagrebačkom kazalištu lutaka i Zagrebačkom kazalištu Trešnja. To je moj najbliži primjer strastvenog života i rada dvoje ljudi i živi sam svjedok njihovih mnogih zajedničkih životnih pothvata iz ljubavi.
To dvoje ljudi koje duboko poštujem promatrao sam cijeli svoj život. Ja sam bio dijete kazališta na svoj način. Oduvijek sam najviše volio gledati predstave iz gledališta iako sam mnoge pogledao iza scene. Budući da sam bio dijete koje nije išlo u vrtić, čuvale su me tete čuvalice početkom 1980-ih, ponekad bake i djedovi, ali veoma često mlađu sestru i mene čuvali su moji roditelji, a na kratko i njihovi kolege na probama i na predstavama u kazalištima diljem Hrvatske. Ja sam taj koji i po 300. put gledam, kao što glumci valjda po 500. put s jednakim žarom igraju predstavu poput “Vuk i 3 praščića”. Danas, s nepunih 40 godina, u njihova kazališta odlazim s vlastitom djecom, gledam neke nove predstave, ali već nebrojeni put i neke stare predstave, uvijek iznova se veseleći kao da ih gledam prvi put, kao onda kad sam i ja bio dijete od 4, 8, 9 ili 14 godina.
Svatko od nas veseli se svojim važnim postignućima, pa čak i onda kad postignemo samo neke od osnovnih ljudskih potreba. No, naše potpune uspjehe i naše potpuno veselje predstavljaju i simboliziraju neki od oblika ispunjavanja onih dviju najviših ljudskih potreba, a to su osjećaj našeg vlastitog rasta i širenja spoznaje, te osjećaj da s onim što radimo (s manje ili više talenta) darujemo sebe i svijet oko sebe - da doprinosimo drugima.
U potrazi za izvanrednim životom morat ćemo promijeniti sve ono što smatramo “normalnim”. Da bismo dostigli predivan i ispunjen život kakav čovjek živi kad radi ono što voli, morat ćemo više ili manje transformirati sebe, morat ćemo ponekad učiniti ono što do sad možda još nikad nismo i time ponovno definirati “vlastito normalno”. Morat ćemo postati možda i svima drugima “nenormalni”, osim možda samima sebi i činiti nove stvari, možda čak učiniti i ono što nam dosad nije bilo “normalno”. U očima drugih mi ćemo možda postati “nenormalni”. U svom vlastitom svijetu - svijetu koji svaki dan širi svoje granice udobnosti kako sve više nadvladavamo svoja negativna uvjerenja i strahove - mi ćemo možda već samo vlastitim životnim primjerom drugima pomoći da se igraju kroz život, da vole ono što rade, da vjeruju u sebe, svoj rad i talente, a onda možda svi zajedno možemo kreirati neko “novo normalno”.
Čovjeku se danas priznaju uspjesi za određena društvu važna postignuća. Ono što je društvu važno čovjek ponekad pretpostavlja ili smatra važnijim od onoga što je uistinu važno njemu - biti sretan. To proizlazi iz uvjerenja da sebe ne volimo bezuvjetno, već pod uvjetom da se dopadnemo drugima. Upravo to ponekad možda završi tako da se dopadnemo svima, ali više se ne sviđamo onom najvažnijem čovjeku u svom životu - zamrzimo sami sebe... To je potpuno naopako postavljen sustav vrijednosti za koji ja smatram da istodobno zakida pojedinca i zajednicu.
Važno je da čovjek sam sebi prizna mnoga mala i velika postignuća, da si oda priznanje za ono u što je ulagao sebe, svoj trud i što je na neki način stvarao možda i mnogo vremena prije nego je od drugih postigao priznanja za svoj dar i rad. Tko drugi može roditelju dati veće priznanje za dijete koje je iznjedrio i doveo do zdravog, svjesnog i dobrog čovjeka nego on sam sebi onda kad je svjedok uspjeha vlastite djece? Kad umjetnikovo remek djelo izađe na svjetlo dana, a za koje mu danas spremno dajemo “priznanja i odličja”, možda je dugo vremena bilo na “porođajnim mukama” kroz brojne faze stvaranja. Često umjetnikovo priznavanje i vrednovanje od strane društva ne dođe za njegova života. Često njegova generacija i društvo za života nisu svjesni njegova doprinosa zajednici.
Svatko tko je stvarao nešto novo, kao poduzetnik koji je uspio, a imao je samo jedan ali najveći resurs od svih - vjeru u samoga sebe - jednako kao i inovator-poduzetnik koji je dao rješenje za nešto što još ni ne postoji, za što do sad uopće nije bila osviještena potreba od strane drugih ljudi. Oni koji poduzimaju takve akcije zasigurno znaju koliko vremena i truda je moralo biti uloženo i koliko sebe se mora dati u pothvat koji ostavljamo iza sebe - svoju i našu baštinu.
Ja znam da mogu pričati za sebe i svoj stvaralački pothvat. Akupresura kralježnice koju sam prakticirao prije 10 godina i ona kakvu prakticiram danas, ne samo da se razlikuju po umijeću izvedbe nakon preko 20.000 tretmana, već je današnja verzija tretmana sasvim drugačije prihvaćena od strane ljudi koji mi se obraćaju za pomoć. Ljudi danas sve više osvještavaju sebe i potrebu za jednom novom vrstom energetske higijene.
Moj doprinos možda baš tu leži, a možda i ne samo tu. Iako ovaj tretman nadmašuje očekivanja mnogih u rješavanju brojnih tegoba, iako mnogi klijenti priznaju moj dar/rad i meni je danas mnogo lakše dosegnuti ljude nego prije 10 godina, ono što je meni najvažnije - ono je kako se ja osjećam dok svoj rad pružam drugima. To je moje samopouzdanje i priznanje koje sam sebi dajem nastavljajući otkrivati dar koji pomaže drugima. To nekad znači da moj klijent kroz razgovor shvati da njegove tegobe proizlaze iz neosviještene i neispunjene nove ili neke (pra)stare ljudske potrebe kao prepreka na putu do iscjeljenja.
Meni je oduvijek najvažnije ono kako ja gledam na sebe dok radim to što volim. Važna mi je jasnoća vizije svijeta kojeg stvaram - svijeta kojeg ću ostaviti boljim i bogatijim od onog svijeta u kojem sam se rodio.
Andrija Roić
Comments