Budući da smo napokon ulovili pažnju vas koji pozitivno gledate i vas koji tako barem želite naučiti gledati na 2020. i sve što nam novo vrijeme donosi - možemo nastaviti s ovom kolumnom. Naime, obrađivat ćemo ovdje različite teme, kao i one najaktualnije poput toga kako živjeti zdrav i smislen život, te kako znati biti podržan uslijed posljednjih zbivanja.
Iz dana u dan slušamo različite vijesti vezane za naše zdravlje i dobrobit. Svatko ima neku sugestiju, savjet, preporuku. Kolaju razne informacije i dezinformacije. No, uz brojne negativne i obeshrabrujuće, nađu se tu ipak i one nadahnjujuće i ohrabrujuće vijesti. Upravo takvo pozitivno viđenje, jedan afirmativni pogled na aktualna zbivanja - ma kakva god da se trenutno čine - donosimo ovdje.
Da bismo promijenili kut gledanja, ponekad je potrebno krenuti na najdalje putovanje koje možemo poduzeti - putovanje u unutrašnjost, putovanje u sebe. Kako čuti vlastito srce i onaj unutarnji glas u nama - ne samo onda kad je već toliko glasan da nam tijelo vrišti od boli, već naučiti čuti taj glas puno ranije - dok je još plah i tih?
Bol je glas našeg tijela. Bol je otpor tijeku rijeke života. Što je veći otpor, to je bol jača - naše tijelo je glasnije jer pati. Zdravlje počinje od zadovoljstva sa samim sobom, onim osjećajem vlastite vrijednosti, osjećajem da naš put ima smisla i da naše postojanje ima svrhu. Svatko od nas želi od ranog djetinjstva živjeti svoje snove, a ne sanjati da živi. Svi težimo tome da život živimo punim plućima i otvorena srca. Svatko može naći ohrabrenje i onaj iskren poticaj živjeti najbolju verziju sebe.
Svi mi u životu barem jednom osjetimo da postoji neko više vodstvo - nazivali ga Bogom, Univerzumom, Majkom prirodom, sveprožimljućom univerzalnom svijesti, energijom, višim jastvom,.. No, ponekad zaboravimo na to da smo u životu vođeni, da se život ne događa nama, nego da se život događa za nas i zbog nas. Život je rijeka energije koja nas vodi na putovanje u nepoznato - avantura koju možemo promatrati naočalama straha ili naočalama uzbuđenja i znatiželje. Godina 2020. idealno je vrijeme da se sjetimo kako smo na život gledali kao djeca, kad smo bili znatiželjni, zaigrani, neustrašivi - opijeni životom i njegovim radostima.
S manjom ili većom vjerom u sebe krećemo na put. Putem nailazimo na brojne izazove - zapreke, krivine, uspone i padove. Da bismo ih nadišli potrebno je putem ostaviti brojnu “prtljagu” i putovati lako. Ta “prtljaga” pojavljuje se u obliku negativnih uvjerenja. Postoje brojna uvjerenja koja nam ne služe u suočavanju sa novim, izazovnim situacijama kakvih ne fali u 2020. godini. Možemo ih nazivati i nesvjesnim, zastarjelim programima, možda i svojevrsnim “programskim virusima” koje smo pokupili od okoline, no svi oni fundamentalno se svode na jedno jedino uvjerenje/program - “ja ne vrijedim”.
Prije svega, moramo biti svjesni da bismo mogli donositi moderne odluke u skladu s novom erom koja nastupa - stara, negativna uvjerenja moraju nam postati nelogična. To je jedini način da ih odbacimo. Čovjek ne vjeruje u ono što mu nije logično. Prvi korak je preuzeti novi program koji glasi - “živim, dakle vrijedim” - život nam ne bi bio ni darovan i za njega ne bismo bili podržani da ga ne zavrjeđujemo. Kreacija ne pravi greške. Samim bivanjem vrijedimo.
Manifestiranje je nešto što imamo kao zadane postavke - glavni program koji dobivamo samim dahom života. Na svom putu mi dalje stvaramo ili dobivamo ostale programe/uvjerenja prema kojima možemo svjesno kreirati realnost kakvu smo oduvijek željeli - počinjemo živjeti svoje snove onda kad imamo takva uvjerenja.
Postoje situacije kad to zaboravimo i radije vjerujemo u ono što ne želimo nego u ono što želimo. Tad trebamo poticaj - nekoga tko će nas potaknuti da učinimo taj prvi korak na putu spoznaje. Netko tko će nam pomoći prepoznati uvjerenja koja nam ne služe i koja su u suštini neistinita i ne podržavaju radostan i ispunjen život.
No, “tajna svih tajni” jest htjeti živjeti životan život, makar ga tako trenutno ne vidimo i unatoč tome što takav život ne živimo u potpunosti. Treba priznati sebi da nešto ne znamo, izostavljamo ili zaboravljamo i treba htjeti potražiti pomoć. Bez obzira kako se na prvu čini, onaj tko nam pomaže najviše što može jest otvoriti nam oči i ukazati na božansku iskru koju svi u sebi nosimo, a to je da smo dovoljni, da vrijedimo i da sve možemo.
Na svom putu ka iscjeljenju učimo mnogo. Štoviše, da bismo se iscijelili potrebno je živjeti sebe, a da bismo mogli živjeti sebe i dijeliti taj dar koji nosimo poput božanske iskre u sebi - moramo najprije spoznati sebe!