Prije svega, da se razumijemo, nije ova kolumna tu da vam skupo prodaje pamet. Autor kolumne svjestan je da je prodavanje pameti danas vrlo “in” i da to svi rade - od onih koji ne misle i ne žele misliti ili pak ne znaju misliti, preko onih koji misle da misle, a u stvari nisu niti svjesni da ne misle, pa sve do onih koji su zaista svjesni, onih koji doista nekog Boga misle i imaju što za reći, a kojih je ustvari najmanje. Čini se da je vas mislećih malo. Nije vas malo, nego iz nekog razloga niste voljni govoriti to što mislite. Niste odvažni kao ovi, da budemo blagi, “nemisleći”. E, pa upravo vama koji ste svjesni i želite postati još svjesniji sebe, vama koji želite i imate što za reći - kao ohrabrenje vama “mislećima” - upravo vama se autor ove kolumne i obraća.
Svi u životu prolazimo kroz situacije koje nazivamo problemima. Problemi su u pravilu one situacije koje ne smatramo baš dragima. To je ono kad imamo potrebu kriviti okolnosti, druge ljude, a često i sami sebe za to “što nas je snašlo”. To je ono kad u podlozi emocija koje tad ispoljavamo imamo onaj “program” (uvjerenje ili definiciju) poput “jao meni, jadan ja”. Ono što čitavu situaciju dodatno otežava jest da su mnogi od nas u stanju dugo vrtjeti jedan te isti “program” i nadograđivati ga dodatnim programima poput: “mene nitko ne razumije!, “meni nitko ne može pomoći” itd., itd.
Iz ovakvog tijeka misli proizlazi spektar negativnih emocija, a taj negativan način na koji doživljavamo svijet oko sebe doista naposljetku kreira našu realnost upravo onakvom kakvu si najmanje želimo. To je otpor koji stvaramo prema životu, a promjene nema sve dok mislimo da nešto ili netko drugi kontrolira naš život, sve dok ne preuzmemo 100% odgovornost prema sebi i svojoj realnosti i dok ne počnemo svjesno donositi bolje odluke.
Vodimo vas stoga danas na put samospoznaje. Taj put za nas može biti avantura ili horor film. No, taj put za svakog od nas jedinstven je, ali i uzbudljiv. Kako ćemo putovati - lako ili teško - mi biramo, jer to ovisi o našim stavovima, uvjerenjima, definicijama tj. “programima” koje preuzmemo i “instaliramo” i u koje vjerujemo. Put spoznaje samih sebe put je u unutrašnjost jer zahtjeva od nas da svaki “program” preispitamo - vidimo je li nam još koristan ili nije, je li nam logičan i uvjerljiv, ili nije - i onda odaberemo hoćemo li ga ostaviti, odbaciti ili zamijeniti novim, naprednijim i korisnijim “programom”.
Na ovom putu važno je biti iskren prema sebi i kad nam nešto ne ide shvatiti da možda nismo 100% ispravni i u pravu. To što nam nešto ne ide, to što uporno ponavljamo neku neželjenu situaciju, ono kad vidimo da se situacija unatoč svim našim uloženim naporima ne mijenja i ostaje uporno ista, neželjena - moramo tad sebi i drugima (ali najprije sebi) priznati da to samo znači da nešto još uvijek ne znamo, da u toj priči života koju sami sebi pričamo mora postojati još nešto što ne vidimo. Pomoć potražiti znači zamoliti da nam nečiji pogled na istu situaciju da još dublji uvid, i pomogne nam rasvijetliti što je to što ne vidimo. A zar nije oslobađajuće spoznati da ne znamo baš sve?
U moru uloga koje u životu igramo svaki dan - od djeteta, prijatelja, životnog partnera, roditelja, bake, djeda, poduzetnika, zaposlenika,.. - često zaboravljamo igrati jednu od ključnih uloga - ulogu promatrača. To možda i nije neka od tih virtualnih uloga, koliko je to jedan životni stav, jedan meditativni pogled koji nas ustvari miče od brojnih uloga u koje ulazimo i izlazimo poput hrčka u kavezu koji kotrlja svoj životni vrtuljak.
Upravo ovakav stav promatranja dozvoljava nam uzdići se iznad bilo koje situacije i promatrati situaciju iz neutralnog kuta bez dodavanja emocija i bez vezivanja za situaciju. Situacija može biti velika poput uragana, može biti globalna, mi se možemo naći točno usred nje, ali mi biramo kako ćemo na nju reagirati.
Za početak, dobro je ipak zadržati miran stav neutralnog promatrača. Tad ćemo se naći točno tamo gdje je najmirnije i najtiše, a to je uvijek u “središtu uragana”. Iako globalna situacija “nosi sve pred sobom”, iako “globalno” podrazumijeva da se tiče svakog od nas - mi ostajemo u središtu oluje, mi ostajemo u svom centru i ne reagiramo na sve što vidimo, jer znamo da to što vidimo nije prava stvarnost, da su to samo sjene i opsjene, dim i prašina.
Kad smo mirni promatrači, znamo da ništa nije kako se predstavlja. Štoviše, znajući da realnost ne postoji bez onoga tko promatra, znajući da ništa nije fiksno bez onoga tko “fiksira” ili “usidruje brod” realnosti, znajući i to da sve što vidimo može biti promatrano kao neutralno, kao negativno ili kao pozitivno - iz stanja promatranja shvaćamo da mi imamo moć. Promatrač je ujedno i kreator svoje realnosti jer promatrač bira kako će vidjeti svaku stvar, svaku situaciju i cijeli ovaj svijet. On kreira svoj svijet jer on odlučuje kako će ga vidjeti - neutralno, negativno ili pozitivno.
Zašto tražiti dobro u svakoj situaciji? Zašto se voditi mudrom izrekom “u svakom zlu i neko dobro” - pa valjda zato da iz svake situacije izvučemo neku dobrobit. Ono na što se fokusiramo, to vidimo, ono što želimo vidjeti najčešće ćemo kad tad i početi vidjeti, jer “ono što tražimo - bit će nam dano”.
Na svom putu rasta i razvoja svijesti često ćemo se sresti i s izazovom da neku situaciju, osobu ili stvar uporno promatramo negativno. Ponekad, kao i u svakoj naprednoj igri, tako i u igri života, bit će nam zahtjevno ostati neutralan i biti miran promatrač. Nekad će situacija proizvesti u nama buru negativnih emocija i to je uredu. Zašto bi uopće moralo biti loše ponekad si dozvoliti biti negativan? Upravo tad kad sebi na kratko dozvolimo biti negativni, tad imamo idealnu priliku da preko emocije koja je izbila na površinu zadiremo dublje u sebe i promotrimo definicije i uvjerenja koja su dugo bila duboko skrivena i onemogućavala nas živjeti život punim plućima. Dakle, potrebno je htjeti, željeti, biti voljan promotriti zašto nas neka situacija, osoba, stvar smeta i zašto nas izaziva da reagiramo na negativan način.
Čak i kad nismo spremni igrati se neutralnog, mirnog promatrača svijeta oko sebe, ipak još uvijek imamo priliku dobro promotriti sebe i kako na nešto gledamo. Ako smo spremni barem malo dublje ući u sebe, na tom putu samospoznaje, možemo promotriti koja je to verzija nas samih koju prezentiramo svijetu i koliko su naši unutarnji sukobi podudarni s borbom koju vidimo da se zbiva oko nas. Treba li nam ta ili bilo koja druga borba? Što time dobivamo, a što učimo o sebi i o svijetu?
Želimo li doista spoznati sebe, promijeniti način na koji vidimo svijet i time promijeniti svoju realnost, moramo si početi postavljati sve jasnija pitanja i davati si iskrene odgovore. Kad vidimo da svijet nije onakav kakav želimo, moramo znati da smo ga prije svega sami sebi protumačili i definirali na određeni način. Koji je to način? Koje su to definicije u koje vjerujemo da su istinite? Kakav svijet vidimo, a kakav bismo htjeli vidjeti?
Možemo krenuti i drugim putem, pa se pitati u koje bismo to definicije trebali vjerovati da su istinite kako bi svijet izgledao bliže onoj verziji koju preferiramo. I onda kreće veselje rada na sebi - razvrgnuće svih sporazuma sa samim sobom, kako bi Don Miguel Ruiz rekao (u svojoj knjizi “Četiri sporazuma sa samim sobom”) i sklapanje novih, korisnijih nam sporazuma sa samim sobom. Sam ovaj čin zahtjeva mnogo ljubavi i suosjećanja sa samim sobom i iznad svega iskrene želje za tim da živimo radostan i ispunjen život, te u skladu s tim spremnost poduzimanja svih potrebnih akcija. To je tajna svih tajni - htjeti biti sretan i poduzimati sve da budemo sretni.
Postoji li pilula koja će sve riješiti? Možda je to ona crvena kao iz filma “Matrix” kada shvatimo da smo dio programa. Mi smo istovremeno dio sna i tvorac sna koji sanjamo. Mi smo priča koja priča samu sebe. MI poput čarobnog štapića ili kista stvaramo svoju sliku realnosti.
Na kraju ćete se ipak morati vratiti samima sebi i pogledati u sebe jer jedino vi nosite odgovore na svoje probleme. Na tom putu vraćanja sebi svatko će koračati svojom stazom. Svatko od nas potražit će asistenciju unutar sebe čak i onda kad se čini da ju traži negdje drugdje ili kad se za pomoć obraća nekom drugom, jer u našem snu koji zovemo život, mi igramo sve uloge. Zapravo, mi kreiramo vlastite verzije svih sudionika svog vlastitog sna kojeg zovemo život. Pokojni Freud rekao je da smo mi svatko u svom snu, a popularni teoretičari kvantne fizike drže da je naša realnost fiksna upravo onoliko koliko i naš lucidan san.
Dio smo do danas neviđenog buđenja vlastite i kolektivne - globalne svijesti. To uzdizanje u svijesti manifestira se doista poput lucidnog sna - kao onog sna u kojem u jednom trenu potpuno osvijestimo da se nalazimo u snu. Nestaju sva nametnuta nam ograničenja i mi postajemo svjesni i kreativni arhitekt svake situacije, svakog susreta i svake pojedinosti u tom snu. Ovaj globalni san kojeg sve svjesnije kreiramo, a kojeg nazivamo život, bit će opisan u našoj sljedećoj kolumni, a do tad mi vam želimo da razmislite o tome kako da živite što svjesnije vašu i našu ko-kreaciju zvanu život i da se što prije zajedno probudimo usred sna!
Andrija Roić
Exsupero tim
www.exsupero.hr